razvoj motorike

Razvoj motorike u 1. godini života (2. dio)

Razvoj je kontinuirani proces. Dojenčad sazrijeva iz dana u dan i stječe nove sposobnosti. Potrebno je znati razvojne faze kako bi ih se moglo očekivati, radovati se njihovom dolasku, odnosno prepoznati eventualna kašnjenja u razvoju.

Socijalni kontakt

Šestomjesečno dijete živahno prati zbivanja u svom okruženju. Prepoznaje svoju okolinu i razlikuje strane osobe od domaćih. Poznatu osobu prihvaća, dok stranu odbija. Ukoliko mamu ili tatu ne vidi 2-3 dana, zaboravlja ih i ponaša se prema njima kao prema strancima. Potrebno je nagovaranje, veselo pričanje, pokret, pružanje igračaka da bi šestomjesečna beba poklonila osmijeh i obveselila se nepoznatom licu.

U toj dobi dijete pogledom prati majku kada ona priprema hranu i zna što ona radi. Već tada princ ili princeza ima svoju omiljenu hranu i onu koju baš i ne voli.

Jedna od djetetovih igara je i glasovna igra u kojoj ono izgovara slogove ma-me, ga-ge i sl. Neke će slogove izgovarati jače, neke slabije, a neke drukčijim tonom, brbljajući sebi u bradu, igračkama ili ljudima oko sebe. Beba slušanjem može utvrditi izvor zvuka, npr. šuškanje papira i okrenuti se prema pravcu odakle zvuk dolazi.

Sa sedam mjeseci dijete prihvaća igru skrivanja. Kada na bebu bliska joj osoba stavi maramu preko lica i potom je skine glasno se smijući i uzvikujući „tu si“ ili „kuku“, dijete nakon par ponavljanja prihvaća igru te počinje i samo skidati maramu veselo se smijući. U njegovu brbljanju ima više slogova i varijanti, ali to čavrljanje nema nikakva određena značenja.

Osmomjesečno dojenče ne voli biti samo, traži društvo, no počinje se „sramiti“ ili plašiti nepoznate osobe. Veselo se igra ku-ku. Kada joj se stavi sat kraj uha i govori tika-taka, ona pažljivo sluša. Male će damice, ali jednako i dečki uživati gledajući se u ogledalo. Dijete promatra kretanje oko sebe, prati mamu pogledom po sobi. Zagledava se u igru sjena pri lelujanju zavjesa što ukazuje na razvoj pažnje i koncentracije.

S devet mjeseci dojenče zaokupljaju tihi šumovi i zvuci. Voli slušati na telefonsku slušalicu i to čini radosno i pažljivo duže vrijeme. Igra skrivača napreduje u pravu igru tako da se mama zaista sakrije iza nekog zaslona. Njeno izvirivanje ga silno veseli. Ono može čak po par sekundi čekati i tražiti majku pogledom, pružajući glavu prema mjestu odakle čuje majčin glas. Kada mu se ona pokaže kliče od veselja.

S deset mjeseci dojenče pokazuje sve veće zanimanje prema svojim bližnjima nastojeći oponašati ih. Dijete zna reći npr. „pa-pa“ kao znak pozdrava. Veseli se odobravanju svojih radnji, raduje ga priznanje. Rado ponavlja stvari zbog kojih je bilo pohvaljeno, pa kada iste učini i samo sebi tapše „bravo-bravo“. Sada majka sve više raspoznaje brbljanje svog djeteta i oni već mogu sasvim ozbiljno „razgovarati“. Majka ponavlja jedan ili dva sloga koje je dijete izreklo, a dijete odgovara nakon kratkog vremena ponavljajući rečene slogove. Beba raspoznaje osobe i predmete iz neposredne okoline s kojima je često u kontaktu, npr. pitano gdje je lampa okreće glavu i zaustavlja pogled na zadanom predmetu.

S dvanaest mjeseci dijete sa zadovoljstvom stavlja ručice u zdjelicu. Može samo jesti keks, komadić kruha i sl. Također može piti iz šalice držeći je objema rukama, dok majka samo malo pridržava šalicu. Dijete u svom glasovnom izražavanju primjenjuje smislene slogove sa značenjem. Razumije zabranu. Čuje li od majke „ne-ne“, načas je pogleda upitno prekidajući svoju aktivnost. Međutim, zabrane zaboravlja pa ih treba ponavljati.

Krajem prve godine dijete počinje izgovarati prve smislene riječi u nizu. Ima rječnik od 3-6 riječi koje modelira na svoj način. Pokazuje znakove prostornog pamćenja. Pravilno reagira na zahtjev, npr. „dođi ovdje“ ili „baci to“, ali to ne učini svaki put jer jednostavno kada to nastoji izvršiti njegovu pažnju obuzmu neke usputne vrlo zanimljive stvari. Naime, toliko toga lijepoga i zanimljivoga ima u svijetu oko njega, sve želi doseći i upoznati, a mama i tata će mu u tome svesrdno pomagati.

Razvoj motorike iz potrbušnog položaja

Šestomjesečno dojenče se živahno okreće preko boka s trbuha na leđa. U potrbušnom stavu odiže se na ispružene ruke i otvorene šakice oslanjajući se na donji dio trbuha. Potaknuto, npr. igračkom, odiže ruku visoko te zauzima položaj kosog sjedenje oslanjajući se na jednu ruku, istostranu stranu tijela i nogu, a potpomažući se koljenom i potkoljenicom druge noge. Taj stav se naziva stav „vrtnog patuljka“ i on je preduvjet za samostalno zauzimanje sjedećeg stava u sedmomjesečnog djeteta.

Sa sedam mjeseci u potrbušnom stavu se dijete može povlačiti po podlozi. Ruke su savijene i oslonac je na laktove, a noge su ispružene i ne sudjeluju u tom. To se naziva vojničko puzanje ili kretanje tuljana. Dijete može tako propuzati kratku udaljenost do igračke ispred sebe, ako je pri tome majka ispred njega i zove ga. Dijete će se primicati njoj istovremeno se smijući. Ukoliko pri tome odignemo njegovu zdjelicu i noge od podloge, ono je u stanju pomicati se prema naprijed na svojim rukama. Izbalansirano kretanje rukama prethodi zauzimanju četveronožnog stava. Do njega dijete dolazi odižući trup od podloge, odupirući se na ruke i koljena i sa sedam mjeseci se u tom stavu može njihati naprijed natrag.

S osam mjeseci dijete sjedi s uspravnim leđima, a ruke opruža i postranično braneći se tako od pada (postranična obrambena reakcija). Poslije osam mjeseci dijete se počinje braniti od pada i prema straga pružajući ruke (stražnja obrambena reakcija), što sa sigurnošću čini u dobi od 9 – 10 mjeseci. To je vrijeme kada sjedi ispruženih ruku, uspravnog trupa i ravnih leđa. Ruke i šake su slobodne jer se više ne upire o njih. Ono sjedi sigurno uz dobre ravnotežne reakcije u tome stavu. Okretanjem tijela stvara veće mogućnosti za aktivnost ruku.

U toj dobi dojenče razvija puzanje i to idući od istrostranih prema naprednijim unakrsnim pokretima. Pod pravilnim puzanjem podrazumijeva se ravnomjerno opterećenje ekstremiteta (pod ravnomjernim opterećenjem podrazumijevaju se pokreti desne ručice praćeni lijevom nožicom i obrnuto), opiranje na ruke s labavo ispruženim prstima uz ravnomjerno kretanje trupom bez zanošenja, sa stopalima u osi potkoljenice.

Kako se sve više budi djetetov interes, tako ono nastoji sve više vidjeti te se podiže uz pridržavanje u klečeći stav, a potom i bez pridržavanja. Slijedi iskorak u tom stavu te podizanje u stojeći stav uz pridržavanje. Dijete održava uspravan stav pomoću ruku. Počinje hodati uz pridržavanje, npr. duž ograde svog vrtića te se najprije kreće postranično, mijenjajući prvo položaj svojih ruku, a potom nogu. Nakon hoda uz podršku obim rukama, slijedi pridržavanje jednom rukom. U dobi od 11 mjeseci dijete se može pridržavajući za jednu ruku sagnuti i dohvatiti drugom rukom igračku s poda. nakon hoda uz pridržavanje slijedi samostalan hod koji se razvija u dobi od 10. – 12. mjeseca, a najkasnije do 14. mjeseca života.

Razvoj motorike iz leđnog položaja

Šestomjesečna beba se živahno okreće s leđa na trbuh. Pri tome ima dobru kontrolu glave i podršku ruku. U toj dobi možemo posjesti bebu. Dovedena u sjedeći stav može ga održati kraće vrijeme uz lagano povijenu glavu i zaobljena leđa. Pri tome dijete opruža ruke prema naprijed oslanjajući se na šakice s raširenim prstićima. To je prednja obrambena reakcija.

Kada šestomjesečnu bebu tako posjednemo ona sama odiže glavu i grudni koš i tako aktivno u tome sudjeluje.

Vrlo je bitno razlikovati sjedenje bebe kada ju se postavlja u sjedeći stav od sposobnosti da to može učiniti sama, a u idealnom motornom razvoju to može učiniti sa sedam mjeseci. Kada šestomjesečnu bebu podignemo u stojeći stav, ona pruža noge uz oslon na puna stopala. Uživa u poskakivanju. Dovedena u stojeći stav sa sedam mjeseci i podržavana sigurnije stoji.

Dijete, usvojivši sigurno stajanje, počinje se samo podizati uz pridržavanje, najprije u klečeći stav, pa u stojeći te potom kreće u osvajanje svijeta vlastitim korakom, prvo uz pridržavanje pa samostalno. Krajem prve godine dijete se uspravlja iz ležeće pozicije samostalno bez ičije podrške.

Hod je funkcija koja ima svoju fazu sazrijevanja, tako da se početno hodanje razlikuje od razvijenog hoda. Dinamična baza hoda je u početku nešto šira, tj. dijete hoda s manje ili više raširenim nožicama. Ruke djetetu znatno pomažu u održavanju ravnoteže.

No ima slučajeva da neka djeca zapravo preskaču puzanje i odmah žele stajati i hodati. Treba znati da je puzanje zapravo vrlo važna razvojna funkcija koja predstavlja bazičnu vježbu niza mišića, koordinacije i ravnotežnih reakcija koje su vrlo važne za kasniju sigurnost hoda i stava djeteta.

Bebe koje su razvile pravilno sigurno puzanje vremenom pužu brzo i ritmično. One kao početni hodači kada „žele negdje brzo stići“ spuštaju se žurno na sve četiri da bi ostvarile svoj cilj.

U normalnom motornom razvoju jedna vještina se gradi na dostignutoj prethodnoj. Postoji slijed ključnih zbivanja u razvoju, tako iza rotacije oko osi trupa slijedi „vrtni patuljak“ pa samostalno zauzimanje sjedećeg stava, četveronožnog i puzanje, nadalje dolazi klečeći položaj pa stoj i hod.

Koraci razvoja slijede jedan za drugim i omogućuju bebi da postigne kretanje kuda i kako želi.

Šakice

Sa šest mjeseci dijete može koristiti obje ručice istovremeno, ali i posebno. U toj dobi ono premješta igračke iz jedne ruke u drugu. Svaki dostupni predmet stavlja u usta radi „upoznavanja“. Ono tako predmete ne promatra samo očima, već ih „shvaća“ i svojim rukama. Veseli ga hvatanje vlastitih nogu, igra se njima i prinosi ih ustima (koordinacija oko-ruka-noga-usta).

Hvatanje prstima napreduje i postupno se razvija. Beba hvata skupljenim prstima, ali je pri tome palac odmaknut. Postepeno se razvija dominacija palca i kažiprsta i sposobnost izvođenja selektivnih pokreta velikog broja varijacija. Dijete manipulira igračkom, tucka ili struže žlicom po stolu i traži je pogledom ako padne. To je spoznajni proces, kojim pokazuje da počinje shvaćati da postoje stvari iako ih ono tog časa ne može vidjeti. Pri tome sedmomjesečno dijete sagne i glavicu i gornji dio tijela tražeći predmet dok ga ne nađe pogledom na podu. To znači da ono zna da je kockica pala prema dolje. Veći dio osmomjesečnih beba reagira na pokazani predmet s velikim interesom i precizno ga dosiže. One mogu podići kuglicu skupljenim prstima i palcem, dok je jedan mali dio to u stanju učiniti s palcem i kažiprstom (pincentni hvat).

Devetomjesečna beba hotimice pušta predmete da padnu i s interesom prati to padanje. Kada se dijete od devet mjeseci stavi u ogradicu ono nastoji dohvatiti ogradicu i uspraviti se. Pri tome upotrebljava predominantni radijalni hvat. No fini pokreti prstima uz upotrebu palca i kažiprsta omogućuju mu kontakt s predmetima na različite načine. Ono može uhvatiti mrvicu kruha i prinijeti ustima. S deset mjeseci to sve radi spretnije, a počinje i stavljati npr. kocku u lončić. Kockicu koju je uzelo ispušta da bi uzelo neki drugi, u tom času njemu zanimljiviji predmet. Tijekom jedanaestog i dvanaestog mjeseca zbog razvoja svoje senzomotorne inteligencije ono kombinira pokret i počinje se na izvjestan način organizirano igrati stavljanja manjeg predmeta u veći, vađenja predmeta van, nošenja i ispuštanja predmeta gdje i kada to želi. Može čak složiti toranj od dvije, tri kockice. „Pomaže“ svojim okretima pri kupanju i oblačenju.

Krajem prve godine života dijete počinje oponašati pokrete koje susreće u svojoj neposrednoj okolini. Tako uzima olovku i oponaša „pisanje“ tj. šaranje.

Funkcija ruku je vrlo složena. Njezin uspješan razvoj je bitan preduvjet daljnjem sveukupnom razvoju djeteta.

Osim navedenog ima još niz podataka o razvoju djeteta kao i testova, no to ćemo prepustiti liječnicima. Bitno je da roditelji mogu prepoznati korake razvoja koji slijede jedan za drugim.

Razvoj djeteta je kontinuiran proces gdje dijete usvaja jednu sposobnost da bi moglo prijeći na slijedeću, poput penjanja stepenicama. Potrebno je da na svaku stepenicu stane i na njoj bude sigurno prije prelaska dalje.

Svako dijete ima svoj tempo razvoja, jedno se razvija malo brže, a drugo polaganije, no usprkos individualnim razlikama djeca se razvijaju prema istim osnovnim pravilima koje moramo poznavati kako bismo ga mogli pratiti i po potrebi priskočiti u pomoć.

 

prof. dr. sc. Milena Stojčević Polovina