Tantrumi – Velike emocije kod malih ljudi

tentrumi

Djeca su mali ljudi. Sve žele vidjeti, dodirnuti, osjetiti. Sve ih zanima, žele odgovore na 100 pitanja, žele da ih razumijete u početku pričanja iako vam kažu samo slog, a ne riječ. Žele mnogo, pokušavaju razumjeti mnogo, a mi njih razumijemo tako malo. I onda djeca znaju reagirati prilično burno. 

Vjerojatno ste već shvatili da su tema tantrumi. Na tantrum ili ispad bijesa gledamo kao nepoželjno ponašanje. Ali ono što u tim trenucima trebamo, jest shvatiti svoje dijete (i tako možda suzbiti sljedeći ispad), a ne vikati na njega ili ga kažnjavati.

Isto tvrde psiholozi, isto tvrde razne knjige, i sad vam to tvrdim i ja, i svi ćemo se složiti da je to tako lako pročitati, napisati ili reći, ali problem je uvijek u onome – kako to provesti u djelo!? 

Počnimo od shvaćanja sebe. I nama odraslima je teško da u baš svakoj situaciji ostanemo sabrani, smireni, racionalni. Ukoliko nas nešto izričito naljuti, bila to stvarna nepravda, ili samo predug red u banci ili možda poslodavac koji nam je opet rekao da moramo danas ostati dulje na poslu, često ćemo kipjeti od bijesa u sebi, ali budući da smo odrasli i od nas se očekuje da se odraslo ponašamo, to nećemo pokazati na van. Dakle, naučili smo da nije pristojno vikati (a nekad i viknemo, itekako!), da će sve proći i da ćemo razmisliti kako sljedeći put ispraviti tu ‘nepravdu’. Kad bi neki odrasli pojedinac u tom našem naletu emocija još viknuo na nas, ili nam se samo ‘krivo’ obratio ‘pukli’ bi.

Isto tako je djeci. Samo deset puta intenzivnije. I, budući da su oni tek počeli upoznavati svijet, ne znaju biti racionalni, ne znaju čekati i ne shvaćaju zašto bi uopće trebali. 

tentrumi

Kad se tantrum dogodi vašem dobro odgojenom i inače mirnom djetetu, tek onda počnete shvaćati druge roditelje i počinje vam biti jasno da ta djeca obično nisu razmažena, nisu divljaci i nisu neodgojena – te komentare ste sigurno negdje nekad čuli. 

Idemo na primjer. Ukoliko vaš gegavac počne neutješno plakati jer mu ne date da izađe u skafanderu na +35, najgore što možete je da počnete vikati na njega. Isto tako, nećete puno postići ni objašnjavanjem jer vas u tom trenu ne može čuti. Plače, nesretno je, samo želi van i ne razumije zašto mu ne dozvolite. Ono ne zna za logiku, ne radi to da bi vas razljutilo, već jednostavno ne razumije zašto mu to nije dozvoljeno, a emocije ne zna zadržati u sebi. Ono što možete i trebate jest ostati smireni, dati mu prostora, ali biti prisutni (da se slučajno ne ozlijedi), i pokušati objasniti sebi da se radi o apsolutno normalnoj fazi i načinu izražavanja velikih emocija nakupljenih u maloj glavici. 

Kada je dijete izbezumljeno, treba mu podrška, mirnoća i razumijevanje. Isto, pa čak i više nego što treba svima nama. Ukoliko vam dijete dozvoli, zagrlite ga i pričajte s njim smireno i s razumijevanjem. To nije vrijeme za lekcije ni pretjerana objašnjavanja. Ako objašnjavate, činite to smirenim tonom, ali nekoliko rečenica poput “Razumijem te, znam da te to ljuti, bit će sve u redu” će biti sasvim dovoljno i imati čak i bolji učinak. Ako dijete prvih nekoliko sekundi/minuta ne želi fizički kontakt, ne inzistirajte na njemu (svi smo mi različiti), ali se nikad, baš nikad, ne udaljavajte. Pokušajte se stvarno povezati s djetetom i razumjeti ga, ne to raditi i govoriti mehanički samo zato što znate da će ‘upaliti’. Djeca to osjete. Posebno kad su im emocije na vrhuncu! Kad sve prođe, pojasnite mu zašto se skafander ne nosi ljeti, a japanke zimi.

Neke situacije poput “Danas želim u vrtić s plaštom Supermana” ili “Želim svih 17 špangica na kosu” radije dozvolite. To nije linija manjeg otpora i dijete na taj način ne manipulira vama. Djeca (u toj dobi kad se ispadi bjesa obično događaju) nemaju ni sposobnost manipulacije. To su samo dječje želje i apsolutno ništa, osim ogromne sreće, se neće dogoditi ako ih ispunite. To nikome neće nanijeti nikakvu štetu. 

I ono zadnje, ali ne manje važno, prihvatite  ispade bijesa kao normalan oblik ponašanja! Da, zaista prihvatite. Oni su kratki, bilo da su rijetki ili česti oni traju samo nekoliko minuta. I tih nekoliko minuta može ostaviti trajne (pozitivne ili negativne) posljedice. Njih ne treba poticati, nagrađivati niti ikako djecu ohrabrivati na takvo ponašanje. Ali kada se dogode, a dogodit će se (osim ako spadate u jako rijetku skupinu), moramo ih znati razumjeti. Apsolutno moramo znati da se djeca zbog nezrelosti živčanog sustava ne znaju nositi sa svojim emocijama, frustracijama, ni izazovima u periodu svog intenzivnog odrastanja, kao ni sa svojim, a kamoli vašim željama.

Možda uspijete unaprijed otkriti što će biti okidač tantruma ili ispada bijesa pa takvu situaciju na vrijeme spriječite, a možda se svaki put jave potpuno nelogično. U oba slučaja, sam pristup situaciji je pola rješenja problema. A to je veći problem njima malenima, nego nama. Ukoliko ste i sami taj dan imali previše podražaja i jednostavno se osjećate kao da ćete ‘puknuti’, dozvolite smirenijem roditelju ili članu obitelji da preuzme situaciju. 

Ne tjerajte djete na kontakt, smirite se i brzo će proći. Educirajte se do koje dobi se takvo ponašanje tolerira, kako znati procijeniti radi li se o tome, kako ga dočekati i što učiniti. 

A kad sljedeći put vidite mamu u dućanu koja svom djetetu pokušava deseti put objasniti da ne može dobiti taj autić, jer trenutno nema novaca ili jer doma ima već 27 auta, namignite joj. Nemojte okretati očima. Uputite joj “Razumijem te, sve će biti okej” pogled ili pokušajte pomoći.

A ako vaše dijete još nije došlo u tu fazu, ili jednostavno ne možete razumjeti, radije se okrenite, bez komentara poput “Ne bi meni moje nikad…” i ne osuđujte.  Katkad već i to tako puno znači!

Ivona Vranaričić